Sakramenti

Djelotvorni znak milosti

Riječ sakrament znači sveti znak. Govoriti, dakle, o sakramentima znači govoriti o znakovima, još točnije, o svetim znakovima. Osim toga, upotrebljava se i riječ misterij što bismo mogli prevesti kao tajna ili otajstvo. Zato kažemo tajna vjere. No, riječju misterij želimo reć da mi u tu tajnu sve više i sve dublje ulazimo, sve je više shvaćamo. Zato kažemo otajstvo (od-tajivati = učiniti da nešto bude sve manje tajna).

Što su sakramenti?

Sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive Božje ljubavi i prisutnosti. Sakramenti su mjesto, vrijeme, način na koji ovdje i sada na najizvrsniji način doživljavamo susret s Isusom Kristom. Oni nas stavljaju u spasenje. To su vidljivi znakovi nevidljivog spasenjskog događanja. Dakle, u sakramentima je nešto dostupno našem ljudskom iskustvu, to je ono vidljivo, a nešto je izvaniskustveno, to je ono nevidljivo. A to nevidljivo jest sam Bog i ono što Bog u nama čini.

Zašto je Isus ustanovio sakramente?

Možemo se pitati i ovako: zašto Boga susrećemo i doživljavamo na razini znakova, odnosno, zašto ga ne možemo neposredno doživjeti? Tome su dva razloga: jedan je razlog u Bogu, a drugi u nama ljudima.

a) moramo biti svjesni da mi Boga ne možemo dokučiti svojim osjetilima. Naša osjetila (vid, sluh, njuh, okus, opip) su samo za ovu materijalnu stvarnost, pomoću njih spoznajemo materijalni svijet – ali i to samo površno: u spektru boja mi ne vidimo sve boje, naš sluh je ograničen, mi ne vidimo materijalni svijet onakvim kakav on u stvari jest – ne vidimo atome i molekule, radijaciju ne možemo registrirati ni jednim osjetilom i td. Prema tome, svojim osjetilima ne možemo do Boga, jer Bog je duhovno biće, dakle, sasvim različito od materije. Kao što sluhom ne možemo doživjeti ljepotu boja ili pogledom ljepotu glazbe. Ali ako pogledom ne možemo doživjeti ljepotu glazbe, to ne znači da glazba ne postoji! No, mi smo i tjelesni, a ne samo duhovni, zato nam treba nešto vidljivo, nešto što naša osjetila mogu registrirati da bismo bili sigurni da je ta duhovna stvarnost (Bog) prisutna.

b) Isto tako, u svojim međuljudskim odnosima i susretima mi se također služimo znakovima da izrazimo ono što u sebi osjećamo, nosimo… Npr. ljubav: kad nekoga volimo i ljubimo – tada mu ne možemo dati baš ljubav (!), jer ljubav je duhovna stvarnost a ne materijalna. Zato se tada poslužimo nekim vidljivim znakom (npr. poljubac, dar…) da izrazimo ono nevidljivo – ljubav. Mi to živimo svaki dan i nama je to sasvim normalno. Čak o tome niti ne razmišljamo. Mi ne možemo bez znakova. Kad bi znak izostao, tada bismo zaključili da te stvarnosti niti nema. Npr. kad nas netko ne bi pozdravio koji nas inače svaki puta pozdravi, tada bismo neprevarljivo zaključili da nešto nije u redu. Iz toga vidimo da naša narav traži znakove, ne možemo se istinski susretati bez znakova.

No, isto je to tako i u stvarima vjere – u našem susretu s Bogom, dakle, u sakramentima, Boga susrećemo, doživljavamo, od njega primamo ljubav i snagu po znakovima koje nam je Krist dao – po sakramentima.