Više od 80 godina nevelika crkva okuplja vjerničku zajednicu, slavi Boga i tako izgrađuje živu Crkvu. Naime, zagrebačku župu Svete Obitelji utemeljio je nadbiskup Antun Bauer, kao petu župu u radničkim dijelovima Zagreba koji se tada užurbano razvijao. Prva inicijativa za gradnju crkve na Kanalu i Sigečici potekla je od članova Hrvatske seljačke stranke, još u kolovozu 1933. Kamen temeljac postavljen je nakon nemalih poteškoća, a blagoslovio ga je nadbiskup-koadjutor bl. Alojzije Stepinac 27. lipnja 1937.

U monografiji “Župa Svete Obitelji – prošlost i sadašnjost na Kanalu” prikazan je povijesni hod te mjesne Crkve prije i nakon osnutka župe, ali i crtice i brojne fotografije iz prošlosti župe, kao i situacija nakon demokratskih promjena. Imenima i fotografijama predstavljena su duhovna zvanja i svećenici porijeklom iz župe, ali i oni koji su na župi djelovali, a tu je i župna statistika od osnutka do 2014. godine.

Bolna povijest

Iz povijesti župe Svete Obitelji izdvajamo događaje koji su, neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, teško pogodila župu. “Prvi je bilo uhićenje župnika Petra Kovačića 1945. Župnik je u zatočeništvu najprije osuđen na šest godina, a nakon žalbe osuđen na smrt i pogubljen iste godine. Međutim, gotovo dvije godine nije se znalo ništa o njegovoj sudbini. Drugi se događao više mjeseci na području župe i u neposrednoj blizini crkve Svete Obitelji. Nakon ulaska partizanskih jedinica u grad u svibnju 1945., OZN-a osniva sabirni ‘Logor na Kanalu’, na mjestu današnjega Autobusnog kolodvora. Na taj su prostoru bili dovođeni mnogi uhićeni zagrebački intelektualci i zarobljeni pripadnici HOS-a, a nakon 15. svibnja i mnogi bleiburški izručenici. (…) I danas ima svjedoka koji se sjećaju tih logoraša i dolaska rodbine koja im je donosila hranu, uz psovke i maltretiranja tamošnjih čuvara.”

U dijelu pak opisa nutarnjeg uređenja crkve Svete Obitelji piše da “arhitektonski i umjetnički domet crkve Svete Obitelji nije osobit, ali ima višestruke simbolike. Ona je ‘misijska’ ili ‘kolonijalna’ crkva u siromašnoj radničkoj ili ‘misijskoj’ četvrti, a njezina umjetnička oprema i nutarnje uređenje, u kojoj sudjeluju župljani, obitelji i osobito žene kao umjetnice i donatorice, upućuje na to da je tada uistinu bila sagrađena i opremljena obiteljska crkva, posvećena Svetoj Obitelji.”