Posjet Vukovaru

Vukovar je grad o kojemu se često priča na vijestima, o kojemu čitamo u novinama, i slušamo na radiju. Grad kojeg svi znamo kao Grad heroj, ali i Grad heroja. Grad za koji smo svi  čuli. Kojeg smo mnogi i vidjeli. O kojemu smo mnogi pričali, pisali…. Ali, koliko zaista znamo o gradu u kojemu je nebrojeno mnogo ljudi, bilo djece ili staraca, muškaraca ili žena, djevojčica ili dječaka, djedova ili baka, stradalo protkavši tako prve niti slobodne naše države?

Nema tih riječi kojima se može dočarati bol i patnja što su ju Vukovarci proživjeli kako bi grad postao simbol otpora i stradanja u Domovinskom ratu.

Posjet Vukovaru iskustvo je kojeg treba steći svaki vjernik, svaki učenik, svaki  srednjoškolac, svaki student. Svaki čovjek. Posjet Vukovaru je postao sastavni dio nastave gotovo svih hrvatskih škola. Grad i obližnja groblja, masovne grobnice, spomen obilježja, ceste i simboli nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim.
Iako se svi redovno, 18. i 19. studenog prisjećamo stradanja, palimo svijeće i molimo se za sve žrtve, često se to svodi na dan, eventualno dva. A što onda? Vrijedi li žrtvama posvetiti dan? Dva? Tjedan? Mjesec? Ima li tog vremena koje bi bilo dovoljno da im vrati ono što su izgubili? Da vrati koga su izgubili? Da vrati oca, da vrati sina, brata, sestru, majku, kćer? Nikad ga ne bismo trebali izbaciti iz glave!

Posjet Vukovaru nikoga ne može ostaviti a da ga se duboko ne dojmi, da ne ostavi svoj trag. Svakoga jednostavno potiče na razmišljanje: „Ah, zar se to moglo dogoditi? Je li čovjek čovjeku uistinu mogao učiniti tako nešto?“, ali i „Nikada neću zaboraviti“.  Posjet Gradu heroju bi nam trebao biti živi primjer da se borimo za prekid svih ratova, svih nedaća koje čovjek čovjeku stvara, svih stradanja koja agresor nanosi čovjeku.
Sad mislite, i agresor je čovjek... Svatko tko je obišao vukovarsku bolnicu, posjetio spomen-groblja i masovne grobnice će se složiti da ono čovjek nije mogao napraviti...

Sa svojom sam školom, VII. zagrebačkom gimnazijom, nedavno posjetio Vukovar. Ono početno uzbuđenje koje vlada među učenicima u autobusu, splasnulo je ubrzo  nakon dolaska u Vukovar. Slušanje tek dviju priča o stradanjima, potresno je za svakoga...  Ali,  koliko god potresan posjet i bio, u svakomu je probudio ponos, probudio je zahvalu Stvoritelju na budućnosti, na pravdi, koja se makar nekad zadovolji...  No puno će još vremena trebati da čovjek uspije preći preko…, da oprosti svima, da nauči živjeti s onim što je agresor nemilosno oteo...

Isus nasuči: „Ako vi oprostite ljudima njihove pogreške, oprostit će i vama vaš Otac nebeski. Ako li vi ne oprostite ljudima njihovih pogrešaka, ni vaš Otac neće vama oprostiti vaših .“ (Mat. 6, 14-15)

No, usprkos tomu što smo od stradanja sve dalje, što godine prolaze, a sjećanja ne ginu, narod nikad ne zaboravlja... Poznato je... U masovnoj grobnici na Ovčari, u koju je bačeno 200 bolesnika, nekoliko radnika bolnice, ljudi… pronađeno je i podosta križića, lančića s Božjim i Marijinim imenom, krunica i sličnih predmeta koji nam kazuju kako ljudi nikad, pa ni u svojim posljednjim trenutcima, nisu prestali razmišljati o Bogu, nisu mu se prestali obraćati, nisu se nikad odvojili od Njega. Do samog su kraja vjerovali u Božju milost i milosrđe... Sada svi uvjereno možemo reći da su zasigurno na boljem mjestu jer vjerujući u Svemogućeg Boga, u duši je vjera spomen na Boga – Božji dar – Milost Božja – Pokretač.

Na kraju cijelog putovanja i razmišljanja o svemu što se događalo ne samo u Vukovaru već i po cijeloj Lijepoj Našoj, mogu se složiti s jednim citatom koji mi se duboko urezao u srce, a na Ovčari ponosito stoji... „Oprostiti, ali nikada zaboraviti.“

Marko Šapina, 1. r. VII. gimnazija

 
Baner
Baner

Božja riječ

NEDJELJA MUKE GOSPODNJE - CVJETNICA

Mt 26, 14 – 27, 66 (kraća verzija)

Od šeste ure nasta tama po svoj zemlji – do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eli, Eli, lema sabahtani?« To će reći: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? A neki od nazočnih, čuvši to, govorahu: »Ovaj zove Iliju.« I odmah pritrča jedan od njih, uze spužvu, natopi je octom, natakne je na trsku i pruži mu piti. A ostali rekoše: »Pusti da vidimo hoće li doći Ilija da ga spasi.« A Isus opet povika iza glasa i ispusti duh.

I gle, zavjesa se hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje; zemlja se potrese, pećine se raspukoše, grobovi otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima. A satnik i oni koji su s njime čuvali Isusa, vidjevši potres i što se zbiva, silno se prestrašiše i rekoše: »Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj.«

Raspored misa

Svete mise ne služe se s narodom do daljnjega.