Obiteljske pripreme za Sv. Potvrdu

Ove godine smo ponovo jedna od obitelji čije dijete će u travnju primiti sakrament Sv. Potvrde u župi Sv. Obitelji. Kao što je svako dijete drugačije i posebno tako je i ovaj period pripreme donio neke pozitivne promjene u našu obitelj, iako smo to već prošli s našom starijom djecom.  Pripreme, predvođene od strane vjeroučiteljice, sestre Mare Matanović i župnika Ivice Zlodija, počele su već početkom školske godine. Imali smo roditeljski susret u župi, sestra Mara nam je održala kratko predavanje s osnovnim tehničkim pojedinostima. Trebali smo razmisliti o odabiru kuma za našeg krizmanika.  Kao roditelji, pozvani smo na sudjelovanje u radionici o odgoju djeteta. Naš je Fran pozvan da sudjeluje u radionicama u župi na kojima su izrađivani božićni ukrasi, da ministrira na Sv. Misi za mlade i na zornicama za vrijeme došašća. Na našu radost, Fran se svim tim pozivima s veseljem odazvao. Sve te brojne aktivnosti u kojima je sudjelovalo naše dijete i mi roditelji, blagotvorno su utjecale i na cijelu našu obitelj. Usredotočeni svatko na svoje probleme i ciljeve, neprimjetno smo se bili uljuljkali u kolotečinu koja je najčešće izgledala ovako: ustajanje, u dućan po hranu, trči na posao, na kraju dana ručak i besplodno zurenje u TV da se čovjek malo odmori, brzinsko obavljanje kućanskih poslova i komunikacija s djecom, dućan i hrana za sutra i nezadovoljno padaš u krevet. Da nas je netko pitao imamo li vremena za još nešto osim ovog, odgovor bi bio – ne!

Međutim, prevarili smo se, kao i toliko puta u životu kada smo mislili da nema izlaza. A bilo je takvih situacija: kada smo čekali Lovru, naše prvo dijete,  nismo imali stan. Kada smo na poslu rekli kolegama da štedimo za stan, grohotom su se smijali. Rekli su: do penzije možda uštedite. Takva su bila vremena. Šef mi je prvi dan rekao: nemojte misliti da ćete od poduzeća dobiti stan. Nekako, uz pomoć Božju i pomoć roditelja, a ipak i štednjom došli smo do stančića. Luka se rodio na samom početku rata, a na dan njegovog krštenja u Zagrebu su se prvi puta začule sirene za uzbunu. Lucija se rodila u vrijeme kada je rat bjesnio punom snagom, a plaće su nam bile tako male da kupovina namještaja uopće nije dolazila u obzir, pa su nam stvari bile u kartonskim kutijama. Auto nam je bio star 25 godina i svako jutro smo ga gurali da zapali prije odlaska na posao, a za staru godinu smo se počastili tako što smo si kupili malo zimske salame. Papirnate pelene i stroj za rublje koji neće pri svakom pranju poplaviti kupaonicu, bili su samo san. Kada smo čekali Frana, naše četvrto dijete, još uvijek smo živjeli u stanu od 43 kvadrata. Želimo reći, bilo je teških i neizvjesnih trenutaka kada smo mislili da smo kao obitelj blizu katastrofe, ali taj podmukli osjećaj da idemo u lošem pravcu nekako je bio najjači kada se formalno ništa strašno nije događalo. Roditelji idu na posao, djeca u školu i sve je najboljem redu. A da li stvarno tako?

I prije smo shvatili da nam Bog preko naše djece pomaže. Kada je naš sin Luka sam otputovao u Jelsu i hodao cijelu noć u procesiji „Za križem“, bio je to poticaj da i mi, roditelji, razmislimo i odlučimo da želimo i mi biti dijelom toga, pa smo slijedeće godine hodali i mi, a pridružila nam se i kći Lucija. Sada ne možemo dočekati Veliki tjedan, jer koliko god bilo naporno hodati po kamenju cijelu noć, koliko god puta čovjek zakunjao tokom noći na nekakvom zidiću, osjećaj radosti, mira i zajedništva koju takav poduhvat pruža, potpuno nas ispunjava i svi ga želimo ponoviti.

Kada je baka, koja nam je godinama samozatajno, ali svesrdno pomagala, preuzela čuvanje sestrinog malog djeteta, naš je sin Lovro bez puno riječi „naslijedio“ baku i svaki dan dovrši ručak za sebe i ostalu djecu. Lucija i Fran nas usrećuju svojim vedrim duhom te odgovornim ponašanjem i darom suosjećanja.

Također, primijetili smo da su aktivnosti oko pripreme za Sv. Potvrdu našeg najmlađeg djeteta polako, ali sasvim primjetno utjecale i na naš obiteljski život.

Moramo priznati da nikad do sada nismo išli na zornice tokom došašća, ali nam se svidjelo. U početku nekoliko puta, a zadnji tjedan svaki dan i to s velikom radošću.

Također, u župi je bilo organizirano čitanje Biblije pa smo bili pozvani da i mi čitamo. Iako već imam dosta godina  nisam nikad čitala u crkvi, bila sam i prehlađena i bojala sam se da ću ostati bez glasa, ali na kraju je sve dobro prošlo. Riječi Sv. Pisma koje sam pročitala naglas u crkvi i danas mi prolaze kroz misli iako sam ih čula i puno puta do tada. Nakon što sam ih sama pročitala, posebno jedna rečenica mi stalno izranja pred očima: „Imajte vjeru u Boga! - odgovori im Isus. - Zaista kažem vam, ako tko rekne ovoj gori: Digni se i baci u more i ne posumnja u srcu svome nego uzvjeruje da će se dogoditi ono što veli, to će mu biti. Zato kažem: što god moleći pitate, vjerujte da ste to već primili, i bit će vam." (Mk 11, 22-24). Kada molimo za djecu, za svoju obitelj, ponekad je to upravo kao da kažete: “Goro baci se u more!” Ipak, s vremenom se vide pomaci I kad ih više I ne očekujemo.

Kada smo bili pozvani da se uključimo u obiteljsku zajednicu nismo ni slutili da će se to pokazati  kao  pravi blagoslov. Obiteljska zajednica u župi Sv. Obitelji je grupa krasnih i samozatajnih ljudi, gdje se osjećamo, i bez velikih riječi i gesta,  prihvaćeno i nekako, kao doma.

I da zaključimo, pripremne aktivnosti za Sv. Potvrdu našeg najmlađeg vratile su radost i živost u našu obitelj.

Jasno je da roditelji  odgajaju djecu, ali kako djeca rastu, i roditelji trebaju biti otvoreni na utjecaje djece, pa onda djeca uz Božju pomoć pomažu njima na njihovom duhovnom putu. Uvijek s iznenađenjem primjećujemo kako nam za stolom kada se vikendom okupimo oko ručka sjede prekrasni, pametni, duhoviti  i plemeniti mladi ljudi – naša djeca!

Jasna i Ozren Gamulin

 
Baner
Baner

Božja riječ

NEDJELJA MUKE GOSPODNJE - CVJETNICA

Mt 26, 14 – 27, 66 (kraća verzija)

Od šeste ure nasta tama po svoj zemlji – do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eli, Eli, lema sabahtani?« To će reći: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? A neki od nazočnih, čuvši to, govorahu: »Ovaj zove Iliju.« I odmah pritrča jedan od njih, uze spužvu, natopi je octom, natakne je na trsku i pruži mu piti. A ostali rekoše: »Pusti da vidimo hoće li doći Ilija da ga spasi.« A Isus opet povika iza glasa i ispusti duh.

I gle, zavjesa se hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje; zemlja se potrese, pećine se raspukoše, grobovi otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima. A satnik i oni koji su s njime čuvali Isusa, vidjevši potres i što se zbiva, silno se prestrašiše i rekoše: »Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj.«

Raspored misa

Svete mise ne služe se s narodom do daljnjega.