Isus – moj jedini šef

Krajem ožujka 2014. godine, obiteljska zajednica zaputila se od župne crkve Svete obitelji na Trški vrh kod Krapine. Bio je to konačno jedan lijep dan nakon zime. Vožnja kroz pitomi zagorski krajolik protekla je u ugodnom razgovoru. Na kraju puta, već gotovo pred ciljem, neki od nas su malo zalutali. No, brzo smo pronašli ostatak grupe, a pogled na prekrasne, zelene brege s voćkama u cvatu i blagi proljetni zrak odmah su sve doveli u red. Osjetili smo duboki mir u zajednici s dragim ljudima. Na obronku Trškog vrha započeli smo molitvu križnog puta.

Pomislila sam kako je razmatranje Isusove muke i smrti u suprotnosti s prekrasnom prirodom koja nas okružuje. Ali zapravo, kada je čovjek u nekom užasnom trenutku zbog bolesti ili smrti, pita se kako je moguće da i u takvoj situaciji bude divan sunčan dan, da se drugi ljudi vesele i normalno žive, da život dalje normalno teče, a tebi je tako teško? Tako je sigurno bilo i Isusu.

Tijekom križnog puta svatko od prisutnih zadubio se u razmatranje. I sama sam sebi postavljala pitanja: Koliko sam ja sklona u svakodnevnim situacijama osuđivati mog brata čovjeka? Koliko se protivim svom križu? Jesam li sklona malodušnosti, ovisnosti, lijenosti? Dižem li se nakon pada? Jesam li kukavica, povlačim li se i bježim? Jesam li zahvalna bližnjima koji mi pomažu? Padam li pod sumnjom u vjeri, jesam li ravnodušna ili imam želju da se popravim? Plačem li kada je teško ili se pravim da sam iznad toga, jesam li razočarana? Jesam li druge tješila, imam li nade, je li mi Isus temeljni razlog radi kojeg ću nešto učiniti?

Kasnije, dok smo sjedili u centru Krapine i uživali u proljetnim zrakama sunca, u jednom trenutku naš župnik Ivica je rekao: „Isus je moj jedini šef. Kada čovjek tako postavi stvari u životu, onda nema nikakvih problema“. Pomislila sam kako to zvuči jednostavno. Da, ali radim li ja tako? Koliko puta lutam, gubim silnu energiju i ulažem velik trud, tražeći odobrenje u očima drugih ljudi, a zapravo, trebala bih samo tražiti odobrenje u Isusovim očima. Kako oslobađajuće i kako lako, a opet, kako teško!

Nakon križnog puta, razgledali smo crkvu Majke Božje Jeruzalemske na Trškom vrhu koja je okružena cinkturom baš kao i drugi hrvatski barokni biser, Belec. U crkvi se nalazi mali kip Majke Božje – Gospe Jeruzalemske, koji je velik je samo 12 centimetara, a donesen iz Jeruzalema u 17. stoljeću. Jedan franjevački brat laik je kipić donio s hodočašća u Svetu zemlju. U raskoši baroknog oltara teško je kipić uopće primijetiti. Crkva i okolne građevine sagrađene su krajem 18. stoljeća, nakon što su brojni vjernici toga kraja svjedočili o uslišanjima molitvi pred  Gospom Jeruzalemskom. Sam kipić je do izgradnje crkve bio smješten na raskrižju, u šupljem stablu oraha.

Živo sam se sjetila bazilike Isusovog Groba u Jeruzalemu, koju sam nedavno posjetila. Kako je crkva stalno puna hodočasnika i turista sa svih strana svijeta, teško je izbjeći gužvu i uhvatiti barem trenutak mira. I tako smo ponovno došli u 6 ujutro da se još jednom pomolimo kod Isusovog groba. Ta nam se želja nije ostvarila jer je jedna grupa hodočasnika već imala rezerviran termin. Onda smo zastali ispred kapele Uskrsnuća, ispred koje je bio samo jedan svećenik neke od denominacija koje su prisutne u crkvi Sv. Groba, a koji je pjevao na nama potpuno nepoznatom jeziku. U početku mi je njegovo pjevanje čak malo i smetalo. Zamišljala sam da ću na tako svetom mjestu imati idealne uvjete za molitvu. Ali idealni uvjeti ne dolaze kad ja mislim da trebaju doći i na način na koji ja mislim da trebaju doći. Nakon nekog vremena, opustila sam se, prihvatila sam da je ono što se događa upravo ono što se treba dogoditi. Sada se s radošću sjećam tog nevjerojatnog trenutka mira i predanja pred kapelom Uskrsnuća. Dan prije, na misi je naš župnik Ivica rekao kako ga pomalo čudi takva gužva pred kapelom Sv. Groba, a ono što je bit naše vjere – uskrsnuće, kao da nitko ne slavi i rijetko se tko zadržava pred kapelom Uskrsnuća. Tako smo i mi, očito ponukani i usmjereni duhom, na kraju, protivno našem prvobitnom planu, završili upravo tamo gdje je i trebalo.

Još jedna sličica iz Svete zemlje odnosi se na misu kod crkve Petrova prvenstva na Galilejskom jezeru. Na tom se mjestu Isus ukazao učenicima i rekao: »Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.« Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe (Ivanovo evanđelje). U nadahnutoj propovjedi, fra Božo Lujić je naglasio kako se logično nije moglo pretpostaviti da će u istom jezeru ribari imati dobar ulov samo ako mrežu bace s druge strane lađe. No, Isus nam zapravo govori da promijenimo perspektivu. „Isus je moj jedini šef!“, je upravo ono što trebamo reći, kako trebamo „baciti mrežu“ u našem životu da bi život imao smisla i da bi naša mreža bila puna.

Jasna Gamulin

 
Baner
Baner

Božja riječ

NEDJELJA MUKE GOSPODNJE - CVJETNICA

Mt 26, 14 – 27, 66 (kraća verzija)

Od šeste ure nasta tama po svoj zemlji – do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eli, Eli, lema sabahtani?« To će reći: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? A neki od nazočnih, čuvši to, govorahu: »Ovaj zove Iliju.« I odmah pritrča jedan od njih, uze spužvu, natopi je octom, natakne je na trsku i pruži mu piti. A ostali rekoše: »Pusti da vidimo hoće li doći Ilija da ga spasi.« A Isus opet povika iza glasa i ispusti duh.

I gle, zavjesa se hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje; zemlja se potrese, pećine se raspukoše, grobovi otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima. A satnik i oni koji su s njime čuvali Isusa, vidjevši potres i što se zbiva, silno se prestrašiše i rekoše: »Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj.«

Raspored misa

Svete mise ne služe se s narodom do daljnjega.