Učenje - problem ili zadovoljstvo?

Mnogi roditelji se nalaze u dilemi koliko i kako pomagati svojoj djeci u učenju. Nerijetko već u nižim razredima osnovne škole traže pomoć u vidu instrukcija za pojedine predmete, naročito matematiku. Je li to potrebno?

Koliko s njima učiti, treba li im pomagati u pisanju domaćih zadaća i do kada, pisanje lektira, izrada zadanih radova, sve su to pitanja s kojima se svakodnevno susrećemo u školi. Roditelji bi bili sretni kada bi djeca sama izvršavala svoje obaveze učenja, no neki im svojim postupcima to ne omogućavaju.

U početku školovanja sva djeca su jako motivirana da krenu u školu, uče i rade, ali rastužuje činjenica da se tijekom školske dobi većina njih pretvori u mrzitelje učenja, kojima je škola, štrebanje, zadaće i posebno čitanje teret i muka, križ koji svakodnevno nose i jedva čekaju da ga se riješe. Nažalost, rijetki su oni koji zadrže početni elan i koji će i na kraju osnovne i srednje škole još reći da vole učiti. Ipak, nisu djeca nezainteresirana i lijena sama od sebe. Oni to nauče.

S druge strane imamo učenike koji imaju teškoće u učenju i oni realno osjećaju da ne mogu zadovoljiti  očekivanja koja imaju učitelji i roditelji prema njima te sami bježe od zadataka koji su im teški. To dovodi roditelje do toga da umjesto njih odrađuju zadatke za školu ili im pritiscima, da više rade  i da se trude, blokiraju motivaciju za rad.

Iz iskustva znam da djeca prva shvate da imaju problem,  prije nego se stručno utvrdi i roditelji dobiju dijagnozu. Možda ne shvaćaju zašto su u nečemu dobri, poput npr. u crtanju, a imaju problema s čitanjem, pisanjem ili matematikom. Što je dijete inteligentnije, to je frustriranije zbog vlastitih poteškoća u učenju. Ne shvaća zašto ne može ispuniti očekivanja svojih roditelja i učitelja i najvjerojatnije se osjeća izolirano i prepušteno samo sebi sa svojim problemima.

Djetetovi osjećaji nesposobnosti mogu se promijeniti samo ako unutar obitelji postoji otvorena komunikacija. No mnoge obitelji ne dijele lako svoje misli i osjećaje. Svaki član obitelji zadržava svoje osjećaje za sebe, razmjenjujući s obitelji tijekom dana tek par riječi koje se odnose na tehničke stvari: „Idi u krevet“, „Vrijeme je za večeru“ ili „Jesi li napravila zadaću?“

Najvjerojatnije se dijete već osjeća drugačijim, a njegove misli o vlastitom problemu znaju biti mnogo gore od realnosti. Držeći djetetove poteškoće s učenjem u tajnosti, samo se povećava misterija za dijete i osnažuje ideja da je problem prevelik da bi se o njemu pričalo. Zato dijete osjeća sram zbog svog problema umjesto da ga prihvati kao životnu činjenicu s kojom se može nositi i otvoreno o njoj pričati s obitelji. Ovoj djeci treba pomoć roditelja u učenju, podrška, ali na pozitivan i motivirajući način.

Velik je  problem  što su ocjene postale same sebi cilj i to cilj koji nije djetetov, već roditeljski, tako da dijete nema osjećaj da uči zbog sebe i postiže nešto za sebe, već da je to nešto što odrađuje za roditelje. Vrlo često svu odgovornost za učenje i školski uspjeh roditelji, osobito tijekom osnovne škole, preuzmu na sebe, tako da dijete sve manje brine i razmišlja o školi, poučeno iskustvom - da to zapravo i nije njegova/njena briga i da će roditelji reagirati. Tako djeca propuste usvojiti radne navike i preuzeti brigu o školi - što obično dovodi do loših rezultata u kasnijem školovanju.

Kako postupiti u vezi učenja i što ne činiti, pročitajte u ovih nekoliko savjeta.

1. Prepustiti djetetu odgovornost za školu –osamostalite ga

Od prvog dana škole djetetu se treba davati povjerenje da samostalno vodi brigu o svojim obavezama, knjigama, stvarima, a roditelj je tu da to prati i usmjerava. Roditelji trebaju postupno, u skladu s uzrastom djeteta, prepuštati odgovornost za školu djetetu. To znači da dijete počne samo spremati torbu za školu, brinuti o zadaći (što ima za zadaću, je li je napisana ili nije), podizati knjige za lektiru iz knjižnice, navijati si sat i samo ustajati na vrijeme. Ustrajnošću i kontrolom već tijekom prvog razreda bi većina djece mogla preuzeti brigu oko pakiranja torbe, a i veći dio brige oko svoje zadaće. Osim odgovornosti u obliku brige za svoje obveze - koje roditelj treba polako prepuštati djetetu, važno je da roditelj ima na umu da dijete ide u školu zbog sebe i da se taj stav osjeća u razgovorima koje vodi s djetetom. Iz takvog odnosa proizlazi način komunikacije i razgovora koji djetetu ne ubija volju za učenjem već djeluje motivirajuće.

2. Aktivno slušanje djetetovih potreba

Vrlo česta, iako dobronamjerna, greška roditelja je konstantno ispravljanje, prigovaranje djetetu i dijeljenje savjeta na svakom koraku. To ometa komunikaciju na svim poljima, no vezano za školu i učenje djeca se uče da ne mogu sama riješiti problem, da to za njega/nju čine mama i tata . Starija djeca često shvate da ne moraju ni poslušati već samo šutjeti i praviti se da slušaju. Vrlo često takav odnos razvija pasivan otpor kod djece, tako da ćete čuti da kažu "Da, da, razumio sam" prije nego i završite rečenicu ili primijetiti da odsutno klimaju glavom gledajući u televizor.

U tinejdžerskoj dobi taj pasivni otpor često preraste u aktivni, pa svađe i odbijanje poslušnosti postanu svakodnevica. Čak i djeca koja se ne opiru nauče da probleme rješavaju roditelji, pa smanje svoj trud. Tako u školi ne pokušavaju razumjeti gradivo, očekujući da će im to poslije objašnjavati roditelji, puštaju da im se skupljaju loše ocjene - skrivajući ih da ne bi bilo prigovaranja, prave se da razumiju i što ne razumiju da ne bi bilo kritiziranja i savjetovanja. Nemojte prilaziti djetetu tražeći pogrešku koji treba otkloniti, već sa interesom, dajući djetetu priliku da ispriča što mu je bitno, a s ciljem da čujemo kako se dijete osjeća , što ono želi i kako mu možemo pomoći da samo riješi problem. Vrlo je važno pitati dijete što želi od nas, kakvu pomoć očekuje, te procijeniti koji dio ono može samo a gdje zbilja mi moramo uskočiti. Cilj roditeljstva općenito je osposobiti dijete da postane samostalna odrasla osoba, a dio toga je i samostalnost u školi, bilo po pitanju učenja i brige za svoj uspjeh, tako i po pitanju odnosa s vršnjacima i učiteljima.

3. Bezuvjetna ljubav i podrška

Važno je zamijeniti loše navike kritiziranja, prigovaranja, prijetnji i potkupljivanja djeteta. Umjesto toga  podržite ga, ohrabrite, poštujte i vjerujte u sposobnosti djeteta da će samo savladati probleme i uspjeti u onom što želi. To bi značilo prekrižiti u svom ponašanju izjave kao što su: "Kako ti se to moglo dogoditi?", "Ne budi glupa!", "Opet ti nemaš zadaću", "Kako to ne razumiješ!? Uključi malo mozak", "Totalna si lijenčina!", i slične koje djetetu ruše samopoštovanje i samopouzdanje te demotiviraju za bilo kakve daljnje pokušaje.

Više razumijevanja u razgovoru, tolerancija na pogreške, usmjerenost na dijete, a ne na svoje osjećaje - važni su za djetetovu motivaciju za daljnji rad.

Djetetu je za savladavanje novog potrebna podrška i ohrabrenje te povjerenje da ono to može. Pri tome je bitno da ta podrška nije samo na riječima i nije isprazna. Nije dovoljno samo reći djetetu "Možeš ti to, vjerujem ja u tebe", osobito ne onda kad je dijete frustrirano jer mu nešto ne ide, u takvim je situacijama osim podrške potrebno poslušati u čemu je problem te zajedno s djetetom potražiti moguća rješenja.

Često se pomoć sastoji samo u tome da saslušamo dječju jadikovku, pitamo kako se osjeća i što bi mu moglo pomoći te na kraju pustimo da se dalje "pati" sa svojim gradivom - jer je to sve što dijete treba od nas.

Ako govorite: "Moraš!", "Ne bi se trebao tako osjećati", "To ti je zadaća i gotovo!" –to  ne pomaže, čak odmaže na način da se dijete počne opirati i roditelju koji to govori te pojačava otpor prema učenju "dosadnog" gradiva. Vrlo često dijete koje osjeti suosjećanje i prihvaćanje od strane roditelja preuzima svoju odgovornost nakon što se izjada ili kratkoročno odustane od zadatka te se vraća i nastavlja sa radom. Iskreni komentari roditelja tipa: "A da ti to ne napraviš, što bi onda bilo? Ako nije strašno, pusti to.", "Ajde se ti odmori, neće to pobjeći.", ili "Joj, to mora da je gadno i ja sam mrzila učiti napamet." često dovode do toga da dijete samo počne tvrditi da mora to napraviti i da se vrati poslu s više elana.

4. Ne tražite savršenstvo-ono ne postoji

Djeca koja imaju dojam da nikad nije dovoljno dobro, da je četvorka loša ocjena i "Zašto nisi dobila 5, tako ti je malo falilo?" završe ili kao perfekcionisti ili potpuno demotivirani za učenje i rad - jer "ionako neće biti dovoljno dobro". Iako su perfekcionisti često uspješni u školi, to nije dobar izbor, jer ni s jednim svojim uspjehom nisu zadovoljni, a perfekcionizam je karakteristika koja često vodi u kasnijem životu prema depresiji .

5. Pomognite mu da si pomogne

U početku školovanja morate uložiti više truda i podučiti dijete  kako rješavati probleme, kako analizirati, kako izvlačiti zaključke, što traži više vremena od jednostavnog davanja gotovih rješenja. To je način kako će dijete naučiti samo rješavati svoje zadaće i naučiti kako učinkovito učiti. Dijete treba naučiti da je učenje proces u kojem može osjetiti interes, znatiželju, užitak otkrivanja nepoznatog i uspjeh. Sve to, dijete gubi ako mu se serviraju gotova rješenja. Uspjeh više nije djetetov, već roditeljski, a djetetu samo ostaje frustracija i osjećaj nekompetentnosti. Puno je kvalitetnije kad roditelj pristupi djetetu kao partneru u rješavanju problema, postavlja pitanja koja djetetu mogu pomoći da samo nađe rješenje.

6. Pokažite djetetu primjerom

Ako vi učite učit će i djeca, ako imate naviku čitanja i oni će tu naviku usvojiti.Djeca koja vole učiti obično žive u domovima u kojima se znanje cijeni, u kojima roditelji dopuštaju pitanja, različita mišljenja i intelektualne rasprave. Takvi roditelji vole kad dijete traži odgovore, traži objašnjenja, daje svoje, drugačije mišljenje. Oni znaju razlikovati raspravu od svađe i cijene dobar argument bilo da su ga sami smislili ili da je stigao od djeteta. Oni s djecom rado obilaze muzeje, galerije, zoološki i botanički vrt te druga mjesta na kojima se mogu saznati nove stvari. Djeca rastu uz intelektualno stimulirajuću okolinu, knjige i roditelje koji čitaju, okupljanja odraslih na kojima slušaju zanimljive rasprave te na kojima i sami mogu iznijeti svoje stavove i biti ozbiljno saslušani.

7. Razvijte mu radne navike

S radnim navikama se nitko nije rodio. Kao što svi bez muke ili razmišljanja ujutro operemo zube i umijemo se, tako je moguće steći i radne navike koje čine obavljanje poslova lakšim, bez muke. Najvažnije je, kako samo ime kaže, steći naviku - a to pretpostavlja ponavljanje u isto vrijeme na istom mjestu.

Djetetu treba pomoći da ustali svoje vrijeme za učenje, treba imati mjesto za učenje, da usvoji ritam rada s više kratkih pauza te da se nagrađuje nakon obavljenog posla – izlaskom van s prijateljima, igranjem video igrica, odlaskom u kino ili zabavom s roditeljima. Navika pisanja domaćih zadaća i ponavljanja gradiva nakon škole pomaže da dijete ostane uspješno u školi i kada gradivo postane teže i obimnije, a ispitivanje u školi rjeđe.

8. Ne učimo zbog ocjena –učimo da razumijemo

Učenje napamet čini učenje bilo kakvog gradiva nalik učenju napamet telefonskog imenika – dosadnim, teškim i besmislenim. Ono što ne razumijemo ne možemo ni naučiti. Treba im pomoći da nađu korisnost onog što uče, kakve to ima veze sa drugim već naučenim gradivom, kakve veze ima sa svakodnevnim životom. Učenje ne smije biti ograničeno samo na školu ili zadaću, učenje je kontinuirano dio našeg života.

9. Nemojte dopustiti ucjene ocjenama

Važno je da djeca redovito uče i uživaju u pažnji roditelja. Zbog prezaposlenosti, pritiska drugih obveza ali i dojma da su djeca već velika i da mogu sama roditelji često nemaju naviku druženja sa svojim djetetom. Dijete može puno toga samo ali mu opet nedostaje roditeljska pažnja pa, kad dobije lošu ocjenu, osjeti puno roditeljske pažnje bilo da je ona pozitivna (u smislu brige i pomoći) ili negativna (u smislu kritiziranja, prigovaranja i tjeranja da pojačano radi te kontroliranja). Ako djetetu nedostaje pažnje ono počinje nesvjesno tražiti pažnju kroz češće dobivanje loših ocjena. Kod djece je pravilo “Bolje i negativna pažnja nego nikakva.” i iz toga proizlaze mnoge loše navike. Neki roditelji dobro uče s djetetom, kvalitetno pomažu i potiču dijete na rad, no dijete opet ne radi ništa ako roditelj ne sjedi kraj njega/nje.

10. NIJE ŠKOLA SVE U ŽIVOTU

Česta greška roditelja je da školi daju prevelik značaj. Djecu svakodnevno pitaju što je bilo u školi, ali odgovori koje traže su isključivo usmjereni na ocjene i postignuće. U školi se događa još puno toga, prijatelji, zaljubljivanja, odnosi s učiteljima, zanimljivi ili dosadni satovi… A tu su i igrice koje igraju I događaji s vršnjacima izvan škole. Sve to bi djeca rado pričala ako bi ih roditelj saslušao sa zanimanjem i bez procjenjivanja. Ako roditelja samo zanima uspjeh, oni misle: “Baš njega briga za mene, samo hoće znati koje sam ocjene dobio.” Za održanje povjerenja i kvalitetnog odnosa s djetetom važno je ne ispustiti iz vida da oni imaju još života i izvan škole i ocjena. Nije uvijek točna česta roditeljska pretpostavka: “dobre ocjene = sve je u redu”. Slušajući te “obične” teme pokazujemo djetetu da nam je stalo do njega i ono tako doživljava da je vrijedno i da je roditelj zainteresiran za njega/nju te će imati povjerenja i doći po pomoć kad bude stvarno važno.

Osvijestite svoje načine pomoći djetetu u učenju, postepeno osamostaljujte dijete i kao svaki dobar roditelj dozvolite da na svojim iskustvima , trudu i radu dožive uspjeh, a vi sa strane, pratite njegove uspjehe uz puno ljubavi i razumijevanja.

Željka Butorac, prof. logoped, stručni suradnik savjetnik

 
Baner

Božja riječ

20. NEDJELJA KROZ GODINU

Lk 12, 49-53

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši! Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.«

Raspored misa

NEDJELJA

7.30 sati

9.00 sati

10.30 sati - župna

19.00 sati

 

RADNI DAN

7.00 sati

19.00 sati